DAMA U BIJELOM MANTILU
Kiša je natapala ulice grada. Oblaci se dovukli negdje iznad krovova, namjestili se i zalijevaju grad.
Panika.
Stariji sin povraća, a bol u stomaku ga „raznosi“.
Osjećam prazninu u prsima i neku tegobnu crnu slutnju.
***
Bijeli mantil je isticao njeno blago lice sa još blažim očima koje su nenametljivo ali odlučno, govorile da će sve biti uredu.
Rijetki su trenuci u životu kada vas neko sa nekoliko umirujućih riječi i toplotom očiju vrate iz panike u normalno stanje.
Doživio sam to i u ratu, nekoliko puta.
Sve je zaista prošlo u najboljem redu, ali ne mogu već danima da se otmem čuđenju, kako neko tako nenametljivo ulijeva sigurnost u ljude oko sebe, ljude kojima je to uistinu i potrebno u tom trenutku.
Pacijenti je obožavaju, žele da im se upravo ona nađe u trenutku kada su u nevolji.
Dama.
Istinska.
Dama u bijelom mantilu.
***
Kad je Bosna gorjela, a Bugojno se gušilo u mirisu baruta i krvi, ona je ponosno obukla bijeli mantil i godinama spašavala borce… jer, tih godina su svi koji su bili tu, bili borci.
Mogla je izabrati i drugi put, pomislit će neko.
Ne, izabrani ljudi se rode sa ogromnom dušom i srcem, kao što se rode i oni drugi, koji u sebi potisnu sve drugo osim sebičnosti i želje za samospašavanjem.
Oni su tu radi ravnoteže među zvijezdama.
Njima su svi drugi – drugi…
***
Ispričao sam ovo na mnogim mjestima, raznim ljudima, i svi, doslovce svi, imaju samo lijepe riječi za Damu u bijelom mantilu.
Kod moga brice jedan čovjek kaže: „To je žena kojoj ću ja sad dati život svoj, ako treba, jer mi je spasila brata.“
Nosio je suze u zelenim očima.
Kada su pričali o njoj, mnogi su nosili suze u očima.
Veličina čovjeka ogleda se u njegovim postupcima, u njegovoj istini koju živi želeći je podijeliti sa drugima.
Neću ovdje pisati o ženama za koje je Dama u bijelom mantilu učinila sve, boreći se za njihov što bolji položaj u ovom „svijetu muškaraca“, boreći se da ne moraju ići u drugi grad kontrolisati svoje zdravlje.
Neću pisati ni o svim onim lijepim mladim doktorima i doktoricama kojima se okružila ukrašavajući Dom zdravlja.
Prepoznali su je!
Nije slučajno prije nekoliko godina dobila Plaketu grada kao zaslužni građanin, kao neko ko je „pisao“ historiju ovog grada svojim djelima.
Čudesnom nenametljivošću pri pomaganju.
Magičnom sposobnošću da u tebi probudi dobru emociju.
***
Ovih dana sunce kupa moj grad.
Pozitivno mislim, pozitivno živim.
Ne bih da se opterećujem ljudima koji ni po čemu ne zaslužuju ovu zajednicu, i koji, krijući se uvijek iza nekoga, nanose samo štetu svima osim sebi.
Inače, odlika malih naroda i još manjih ljudi je da nipodaštavaju svakoga ko na bilo koji način „iskoči“ iz svakodnevnice, pogotovo ako je taj neko njihov.
Gledam svijetlo u svjetlo koje lebdi iznad našeg grada zahvaljujući onima koji ga vole.
Među njima je i Melika Mahmutbegović. Dama u bijelom mantilu.
Piše: prof. Nedžad Milanović