Bugojno 1919. godine – Obrad Kisić
U Bugojnu su se, tokom 1919. godine, u značajnoj mjeri osjetile posljedice Prvog svjetskog rata. Posebno je bio izražen nedostatak osnovnih životnih namirnica, koje su stizale povremeno, u tek nekoliko otvorenih trgovačkih radnji. Cijena im je znala biti i trostruko veća od uobičajenih, pa je roba bila teško dostupna najvećem dijelu stanovništva.
Iako je rat bio završen, mnoge porodice su u 1919.godini, pa i kasnije, saznale da su njihovi najmiliji, koje je mobilisala Austrougarska Monarhija, poginuli negdje na frontu, gdje su i sahranjeni.
Istovremeno, bilo je i radosnih trenutaka, jer su se kući vratili neki od demobilisanih vojnika, o kojima porodice godinama ništa nisu znale. Zanimljivo je kako je posljednja grupa ovih vojnika, koje je odluka o amnestiji zatekla u zatvoru, u dalekom Sibiru, nakon dugog putešestvija, u Bugojno stigla tek 1923. godine.
U novoformiranoj državi Kraljevini Jugoslaviji Bugojno je postalo sjedište Sreske oblasti, u čiji su sastav ušle i općine Donji Vakuf, Gornji Vakuf i Kupres. Srez je imao ukupno 183 sela, od čega 46 na području naše općine.
Za prvog sreskog načelnika izabran je Josip Lucić, koji je na ovoj funkciji ostao kratko vrijeme, od 10. marta do 28. jula 1919. godine.
Mjesto gradonačelnika pripalo je Salih-agi Mandžiću, koji je na ovoj poziciji bio i u periodu od 1910. do 1915. godine. U novom mandatu ostao je do 1927. godine.
Općina Bugojno, s ciljem pomoći lokalnom stanovništvu, za popravku mlina, koji je bio u njenom vlasništvu, izdvojila je 3 000 austrougarskih kruna, koje su još bile u upotrebi. Za uređenje općinskog voćnjaka i rasadnika, te staja i klaonice, osigurano je 10 000 kruna.
Tokom proljetne sjetve zasijano je 11 368 hektara obradivog poljoprivrednog zemljišta.
U Narodnoj osnovnoj školi, koja je radila i u ratnim godinama, upisan je veći broj učenika nego u prethodnom periodu. Nastava se odvijala i u Školi sestara milosrdnica, gdje su, od prvog do četvrtog razreda, bila upisana 122 učenika , 39 dječaka i 83 djevojčice.
Na željezničkoj stanici uspostavljen je putnički saobraćaj, čime je Bugojno imalo dobru vezu sa drugim krajevima BiH, pa i šire.
U Čipuljiću je, 15. juna, otvorena Čaraparska zadruga, sa dvije pletionice čarapa. Direktne ili indirektne prihode, kroz rad u zadruzi, ostvarivalo je 138 porodica, sa 463 člana.
Na inicijativu Nikole Grgića, Nedeljka Praljka i Jakova Šandrka, u to vrijeme jedinih bugojanskih studenata, osnovan je Nogometni klub „Vrbas“, prvi sportski kolektiv u gradu. Njih trojica su iz Zagreba donijeli nogometnu loptu i drugu opremu. Klub je ubrzo odigrao i prvu utakmicu kod kuće protiv Travnika, čiji konačni rezultat nije ostao zapisan.
Ustrojen je rad Sreskog suda Bugojno, sa katastrom i gruntovnicom. Sud se, kao i ranije, nalazio u zgradi Starog konaka. U njoj je bio smješten i najveći dio službi Sreza Bugojno, dok se manji dio nalazio u općinskoj zgradi (danas zgrada gimnazije).
Općinsko vijeće Bugojno, 20. oktobra, uputilo je zahtjev državnoj vlasti za formiranjem policijske stanice. Zatražen je dolazak 12 policajaca, od čega osam odmah. Bugojno, kao sresko sjedište, imalo je prioritet, pa su svi poslovi, vezani za uspostavljanje rada policijske stanice, završeni do kraja godine.
Nakon što je, u protekloj godini, bila u punom jeku i ostavila tragične posljedice, pandemija španske gripe, u 1919. godini, počela je jenjavati. Registrovano je tek nekoliko sporadičnih slučajeva oboljenja.
Kulturni život u gradu odvijao se, uglavnom, kroz kulturna društva vjerskih zajednica „Prosvjeta“, „Napredak“ i „Gajret“, koja su osnovana još početkom 20. stoljeća.
Po naredbi državne vlade, krajem godine, izvršen je popis ugostiteljskih i trgovačkih radnji. Na području Bugojna evidentirano je čak 35 kafana, 32 u gradu, dvije u Čipuljiću i jedna u Crniču.
Doktor Šenfeld, koji je sve četiri ratne godine radio kao jedini ljekar u gradu, prešao je u Bolnicu Travnik, gdje je preuzeo posao okuliste. U Bugojno je ubrzo stigao mladi doktor Aca Kormes, kojem se kasnije priključio iskusni kolega doktor Luka Šimović.
Apoteka, u vlasništvu Teodora Hajdeušeka, otvorena još krajem 19. stoljeća, koja je djelimično radila i tokom ratnih zbivanja, ponovo je bila u funkciji.
Obrad Kisić