Bugojanske pekare – Obrad Kisić
Jedan od najznačajnijih koraka u razvoju prehrambene industrije u našem gradu bilo je otvaranje nove i moderne pekare, u krugu tadašnje Osnovne organizacije udruženog rada „Mlinska industrija i pekarstvo“, koja je bila sastavni dio kombinata „INPO“ Bugojno.
Svečano otvaranje upriličeno je 9. septembra 1978. godine, na Dan oslobođenja Bugojna. Izgradnja pekare finansirana je kreditnim sredstvima, koje je preduzeće osiguralo putem poslovnih banaka. Radove je, u planiranom roku, uspješno izvelo Građevinsko preduzeće „Gorica“ Bugojno.
Novootvorena bugojanska pekara je bila savremeno opremljena, sa najmodernijom tehnologijom tog vremena, čemu je prethodila i obuka dijela radnika u Sloveniji, u pekarama ovakvog tipa. Nabavljeno je i nekoliko novih pekarskih vozila, otvorena su i nova radna mjesta, pa je pekara na startu imala preko 70 zaposlenih. Najveći dio njih, kako je to i uobičajeno, radio je u noćnoj smjeni.
Posao je dobilo nekoliko mladih tehnologa prehrambene struke koji su odmah uključeni u proizvodni proces, što je omogućilo znatno podizanje njegovog kvaliteta, u odnosu na raniji period. Uz već postojeće, osnovne vrste hljeba, proizvodni asortiman je proširen novim i specijalnim vrstama. Tako je bilo i sa pecivom. Posebno osvježenje na tržištu bile su krofne, koje su se prvi put počele proizvoditi i za kojima je, na početku, bila najveća potražnja.
Nakon otvaranja, pekara je znatno proširila tržište. Uz već postojeće bugojansko, roba je dostavljana i trgovinama i preduzećima sa područja općina Donji Vakuf, Gornji Vakuf, Kupres i Prozor. Snabdijevan je i dio kupaca iz Travnika i Novog Travnika. Ukupna dnevna proizvodnja kretala se između 12 i 14 hiljada kilograma raznih pekarskih proizvoda.
Pekara je ubrzo otvorila i dvije vlastite prodavnice u Bugojnu, a potom i u Donjem Vakufu, također, dvije.
Vremenom je izgrađena i pokretna traka, povezana sa mlinom, koji se nalazi u istom poslovnom krugu, putem koje je direktno stizalo brašno u proizvodni pogon, što je smanjilo troškove transporta.
Kako je sve više mladih bilo zainteresovano za izučavanje pekarskog zanata, svake godine bi njih nekolicina bila upućena na školovanje u Futog, kraj Novog Sada. Pekara Bugojno je troškove njihovog smještaja i školovanja plaćala iz vlastitih sredstava.
Nakon transformacije poslovanja Kombinata „INPO“, od 1. aprila 1982. godine, Pekara Bugojno postaje jedna od osnovnih organizacija udruženog rada novoosnovane Radne organizacije „Mlinpek“ Bugojno, koja je poslovne jedinice imala u najvećem dijelu srednje Bosne, te Livnu i Tomislavgradu.
Gašenjem Kombinata „INPO“, na samom početku devedesetih godina, ali i nakon završetka rata, Preduzeće „Mlinpek“ dobija novi izgled. U međuvremenu dolazi do njegove privatizacije i promjene vlasničke strukture, što ne utiče na status pekare, koja je i dalje glavni nosilac u proizvodnji hljeba i peciva u gornjovrbaskoj regiji.
Prvi zapisi o pekarstvu u ovom kraju vezani su za kraj 16. stoljeća, kada se prvi put spominje Bugojno, kao mjesto u blizini Vesele Straže. Bilo je to u vrijeme Osmanskog Carstva. Na ovom području, gdje su dominirali zanati metalske i kožarske struke, paralelno su radili i pekari, čija je proizvodnja bila prilagođena vojnim potrebama.
Tokom četiri decenije Austrougarske Monarhije, od 1878. do 1918. godine, u našem gradu su otvorene prve pekarske radnje, ali podaci o njihovim vlasnicima nisu sačuvani.
Prema općinskom popisu zanatskih radnji iz 1923. godine, u Kraljevini Jugoslaviji, vidljivo je da Bugojno ima pet pekara, čiji su vlasnici bili Đorđe Dević, Mate Bošnjak, Stipo Šandrk, Jovo Čeleper i Petar Crničan. Grad je u to vrijeme imao oko 4000 stanovnika i pekarski zanat je bio jedan od najtraženijih.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, među prvim otvorenim zanatskim radnjama u Bugojnu bile su pekarske. Bilo je slučajeva da bi neki vlasnici brzo zatvorili radnje, ali i onih koji su opstajali u ovom poslu, poput porodica Pavlović, Zelić, Antunović…
Kako je već početkom pedesetih godina, izgradnjom Preduzeća „Slavko Rodić“ i drugih industrijskih objekata, krupnim koracima krenula urbanizacija Bugojna, što je pratilo povećanje broja stanovnika, osjetila se potreba za izgradnjom Gradske pekare. Postojeće privatne radnje sve teže su mogle zadovoljiti potrebe kupaca.
Formiranjem preduzeća „Žitorod“, u čiji je sastav ušao i novoizgrađeni parni mlin u Vrbanji, 1957. godine otvorena je i Gradska pekara, koja je, također, pripadala ovoj firmi.
Njenim otvaranjem došlo je do zatvaranja privatnih pekarskih radnji, iz kojih su, gotovo svi radnici, prešli u novu pekaru. Kako su sačinjavali većinu zaposlenih, do punog izražaja je došlo njihovo dugogodišnje iskustvo, što je omogućilo brže i lakše uspostavljanje proizvodnog procesa.
Vremenom je i ova pekara imala sve manje kapaciteta da ispuni zahtjeve kupaca, pa je 1978. godine otvorena nova pekara, već pomenuta u prvom dijelu ovog teksta.
Obrad Kisić