Bivši nogometaš Iskre Miralem Zjajo
Sporim, ali ujednačenim koracima, oborene glave koju je pokrivala „Nike“ kapa, pomalo prosijede brade, tiho je ušetao u „Divan“, lokal u kojem se okupljaju njegove džematlije.
– Selam, ja sam Miralem – uljudno nas je i domaćinski pozdravio danas pedesetčetvorogodišnji Miralem Zjajo, koji je ambiciozno krenuo u nogometni svijet iz Ulice Rade Marjanca, a vratio se u rodno Jajce u isti kvart i ulicu koja sada nosi ime Kralja Tvrtka.
Čovjek i fudbaler zbog kojeg su se osamdesetih godina sporila tri kluba: Bugojanska Iskra, Crvena Zvezda i Dinamo. Iskra je željela obeštećenje, a Zvezda i Dinamo čudesnog igrača, modernog veznjaka, u to vrijeme rijetkog znalca i trkača.
Uz pomoć Alena Kraka, nekadašnjeg golmana Sarajeva, Olimpica i Travnika došli smo do Zjajinog kućnog broja.
– Nemam mobitel. Šta će mi – kaže spokojno Miralem.
A, imao je sve. U ono vrijeme vozio je novog golfa dvojku…
– Kao igrač Iskre vozio sam golfa. Nije to bilo mala stvar. Kasnije sam kroz karijeru stekao sve, imao dvije kuće, pa ovaj lokal gdje sjedimo ovdje je moj. Izdao sam ga po kiriju…
Za „golf“ je vezana jedna anegdota…
– Kada sam igrao u Zvezdi i čekao mjesecima da se riješi moj spor, u golfu sam imao dresove, trenerke, suvenire Zvezde. Sve mi je bilo u gepeku. I onda mi menadžer javi pakuj se, ideš u Ameriku! Stigao sam tek prijatelju predati ključeve golfa. Od opreme ništa nije ostalo. Inače, sam sve poklanjao. Iskreno, volio bih radi uspomene da imam Zvezdin dres, trenerku. Kad već nisam mogao igrati, priča Hadžija Zjajo.
Njegove džematlije ga oslovaljavaju s „Hadžija“, pa sam u prvi mislio da je to zbog „statusa“ koje su uživale nekadašnje nogometne zvijezde. A, Miralem je pravi, istinski Hadžija. Prije dvije godine je obavio jednu od pet islamskih dužnosti.
– Prošao sam sve u životu. Imalo se para, vozalo se lijepa auta, ali ni za čim ne žalim. Ne bih se vratio u onaj život. Moja sreća i moje zadovoljstvo, fala Allahu, danas je u ovome vaktu u kojem živim.
Skačemo s teme na temu. Ugodna je priča šta god Miralem krene, ja, ipak, insistiram na Zvezdi, Dinamu, Iskri… Zašto je bio glavni junak osamdesetih godina.
– Znaš kako je bilo u ono vrijeme. Dosta kasno sam počeo igrati u Elektrobosni. Mislim sa sedamnaest godina. Bio sam na neki način samouki igrač. Karlo Klikić i Neđo Gojković bili su mi treneri u Jajcu. Imali smo sjajnu generaciju, igrali po Republičkoj ligi. Inače, je Jajce imalo velike igrače, poput Dragana Marjanovića, Mirsada Sejdića… Nakon nekoliko sezona otišao sam u Zemun u vojsku, pa u Iskru…
Šljivina nesreća
S Iskrom je ušao u Prvu jugoslovensku ligu. Svi klubovi velike četvorke željeli su veznjaka Iskre. Stjepan Domaćinović Kokan, tadašnji vladar nogometa u Bugojnu želio je napuniti klupsku kasu. I onda je nastala Zjajina šetnja od Maksimira do Marakane.
– Razumijem Kokana (Domaćinovića, op.a.) koji je najzaslužniji što je Iskra ušla u ligu, ali mi nikad nije bilo jasno zašto sam bio „slučaj“. Nisam znao čiji sam igrač. U Dinamu sam trenirao, a u Zvezdi igrao. Kada sam bio u Maksimiru družio sam se s Dumbovićem, Ivkovićem, braćom Cvetković…
Nije se Miralem naigrao u Zvezdi. Vozeći se prema Jajcu kolega Emir Delić s „Al Jazeere“ iz svoje je sehare izvadio požutjele stranice „“Tempa“, a na jednoj od njih Zjajina ispovijest „I Zvezda je digla ruke od mene“.
– Bio sam žrtva paragrafa, kojekakvih propisa, natezanja. Počeo sam igrati za Zvezdu, najprije prvenstvene, pa protiv Arau u Kupu pobjednika Kupova i onda suspenzija… Očito, bio sam najslabija karika. Godinu dana sam čekao, trenirao, ali nisam znao čiji sam igrač. Vraćao sam se u Dinamo, jer sam bio pod ugovorom njihov igrač, ali bez prava nastupa. Bilo je to mučno…
I onda je posredstvom menadžera otišao u Ameriku igrati mali fudbal. Igrao je još u francuskom Valenciennesu, belgijskom Liježu, a karijeru završio u švicarskom Chiassu…
– U Americi sam igrao u Chicagu. Tada je Žungul bio najveća zvijezda. Nisam dugo ostao, bilo mi je važno samo da igram… U Belgiji sam došao u Liege kada je Edhem Šljivo bio na vrhuncu, potkraj karijere, ali nezamjenjiv. Jednu večer smo sjedili u hotelu, a onda je Šljivo otišao svojim BMW-om i na putu do kafića doživio tešku saobraćajnu nesreću. Sve nas je to potreslo.
Put u Chiasso
Životni i nogometni put Miralema je odveo u Švicarsku, gdje ga je zatekao rat. Sve što je stekao preko noći je nestalo. U jesen igračke karijere, u ratnom vihoru našao se u Chiassu, u gradiću na tromeđi Švicarske, Italije i Francuske.
– Nisam vjerovao šta nas je snašlo. Iz Jajca su mi došli moji najbliži, majka, sestra… Već sam bio na kraju karijere, a valjalo se održati, izdržavati sve to… Kako je gazda kluba imao firmu koja se bavi izradom i montažom aluminijske stolarije, ja sam počeo raditi i te poslove. Do tada nisam imao nikakva iskustva, ali se moralo. Tada sam još povrijedio ligamente. Jedna za drugom nevoljom. Mislio sam da je period kada sam bio pod suspenzijom bio najteži dio mog života, ali nije.
U Chiassu je završio igračku i počeo trenersku karijeru. Tamo je upoznao sadašnjeg selektora Švicarske.
– Dado Petković je počinjao trenersku karijeru. Krenuo je od nule. Gdje god je radio osvajao je titule. Znamo se, bili smo u kontaktu, ali više nismo, jer sam se ja vratio ovdje, a on bio u Turskoj, pa u Laziju, sada je selektor Švicarske, što mi je drago. Meni je i sada ugodno, ne bih se mijenjao ni sa kim, pa ni s Petkovićem.
Nema kontakte s ljudima iz Dinama, ni Zvezde, ne prati utakmice Iskre… Uglavnom je u Jajcu. Prati šta se dešava oko reprezentacije. Podržava Mehmeda Baždarevića.
– Meša je dobar izbor. Imao sam s njim dosta duela. Veznjaci su pravi treneri, osjećaju igru. Drago mi je da on vodi reprezentaciju, ali sam ništa ne može. Nemamo mi puno igrača, evo Džeko, Pjanić, Begović, Kolašinac i to je to… Vidjeli ste koliko nam znači jedan Misimović, pa Spahić. Za njih nemamo prave zamjene i nećemo ih dugo imati. Mora se više raditi na uslovima, na talentima iz malih sredina…
Kraj intervjua vratio nas je na Elektrobosnu, na Iskru…
– Kakvu smo imali samo ekipu. Ne znaš koji je bolji: Mirković, Oroz, Glamočak, Pavlić, braća Toskić, Ladić, Petrinović… Blagoje Bratić nas je vodio. Nekako nismo bili spremni za Prvu ligu. Sjećam se da smo imali jedne mini pripreme u Rostovu. Umjesto da nas osvježe, mi smo pali, u zadnja četiri kola nismo osvojili niti bod. Neslavno smo završili. Eto, tako je završila Iskra – ispričao nam je Miralem Zjajo.
Premda je u njegovoj priči za njegovu golgotu, bilo zasluga negativaca, Zjajo je pominjao samo zaslužne. Zahvalio je Milanu Galiću iz FS Jugoslavije koji mu je pomogao da riješi svoj status, prisjetio se druženja s Husrefom Musemićem, braćom Đurovski, Krdževićem, Šugarom, Stošićem, Ljukovčanom, Elznerom… I O Draganu Džajiću priča samo pohvalno. Tako i o dinamovcima, o svom gazdi iz Kijasa… Ne žali za onim što je prošlo. Važnije mu je ono što je pred njim,
– Pozdravite mi Husrefa Musemića… Vrijeme je za namaz, idemo efendija Nedime, obratio se Zjajo svom prijatelju i saigraču iz ekipe Nedimu Glamočiću, s kojim igra rekreativno.
Ivić i Bratić
– Promijenio sam dosta trenera, ali jedan je neponovljiv. To je pokojni Tomislav Ivić. Bio je pravi demonstrator, taktičar, znalac… Uživao sam u treninzima s Ivićem. Izdvojio bih svakako i Blagoja Bratića – kaže Zjajo.
O Belminu Vili
Nerado je pohvalio Belmina Vilu, sina od tetke mu, vrlo talentiranog napadača, koji je prošao Željinu školu, kratko stažirao u Hajduku, a potvrđuje se u visočkoj Bosni.
– Znam da je Belmin veliki potencijal, na njemu je da se dokaže. Teren je jedino mjerilo.
Metaleghe
– Trenirao sam malo ovdje u klubu. Želio sam pomoći, ali sam radio po kiši, pa sam dobio neku upalu. Sada je, Bogu fala prošlo. Ovaj Italijan što je uz klub, kao najveći sponzor, ulaže, ali je teško u našim uslovima postići uspjeh. Trener Bašić dosta dobro radi, ali uvijek ističem, važni su uslovi, da možeš tražiti talente među svojom djecom – naglasio je Zjajo.
Sport Avaz / Sinan Sinanović