Biografija Branka Mikulića kao ogledalo dijela historije Bosne i Hercegovine
Doktorska disertacija Dženite Sarač-Rujanac o političkoj biografiji Branka Mikulića, jednog od najznačajnijih članova rukovodstva socijalističkog perioda Bosne i Hercegovine, objavljena je u izdanju Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu početkom ove godine.
S obzirom na ipak skromne resurse koje ima na raspolaganju, od materijalne podrške ionako malobrojnim istraživačima do izdavačkih kapaciteta, objavljivanje ove knjige predstavlja značajan doprinos bosanskohercegovačkoj historiografiji.
Knjiga Branko Mikulić: Politička biografija 1965-1989 podijeljena je u dvije velike cjeline. U prvom dijelu autorica Sarač-Rujanac prati politički uspon Branka Mikulića, faktički od samog kraja Drugog svjetskog rata, a posebno od 1965. kada Mikulić postepeno postaje jedan od najznačajnijih političara u Bosni i Hercegovini pa potom i u Jugoslaviji.
Rođen 1928. u porodici koja je u prethodnoj generaciji iz Širokog Brijega doselila na područje između Gornjeg Vakufa i Bugojna, Branko je odrastao uz oca koji je bio sindikalni i partijski aktivista i prije rata, jedan od organizatora ustanka na tom području i istaknuti borac i postratni funkcioner na lokalnom i regionalnom nivou. Branko će se također priključiti Narodno-oslobodilačkoj borbi u najranijoj životnoj dobi, a između vojne i političke karijere odabrat će ovu drugu, s tim da će daleko nadmašiti oca.
Uspon Mikulića i uspon BiH
Biografije su zahvalna jer na ličnom primjeru imate priliku sagledati kako se reflektira jedan sistem i kako se prožima ono što je opće i lično, društveno i individualno. Karijera Branka Mikulića neobično korespondira sa sveopćim razvojem Socijalističke Republike BiH. Sve do 1965. Mikulić obavlja partijske i državne funkcije na lokalnom ili regionalnom nivou polako ali sigurno se penjući u hijerarhiji ili se pak geografski pomjerajući od periferiji ka centru, od Bugojna i Livna, preko Zenice do Sarajeva. Od 1965. Mikulić prerasta taj lokalni i regionalni nivou i dospijeva u samo središte političkih procesa u Republici, gdje će od tada obavljati niz istaknutih i rukovodećih funkcija u CKSKBiH, Skupštini i Predsjedništvu SRBiH, a odakle će biti delegiran i u najviše savezne institucije – CKSKJ, Predsjedništvo SFRJ i SIV.
Kako za Mikulića tako i za SRBiH, 1960-te su prijelomne godine. Autorica u drugom dijelu knjige, počevši od 1960-tih, prati najznačajnija politička pitanja tokom Mikulićevog djelovanja. Kako je sam Mikulić obavljao najznačajnije političke i državne funkcije, pokušavajući kontekstualizirati njegovo djelovanje, drugi dio knjige faktički predstavlja prikaz najznačajnijih društveno-političkih pitanja u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji tog perioda.
Upravo od sredine 1960-ih Jugoslavija ulazi u jednu sasvim novu fazu svog razvoja koju će Dejan Jović nazvati periodom “četvrte Jugoslavije”. U oštroj borbi između dvije struje u političkom rukovodstvu, tzv. reformatora i dogmata, prevagnula je struja često na saveznom nivou personoficirana kao Kradeljeva. Složenim procesom ustavnih izmjena i “federiranjem Federacije”, republike i republička rukovodstva dobijaju primat u odnosu na savezni nivo, a novu generaciju u bosanskohercegovačkom rukovodstu, koja će vjerno podržavati novo usmjerene, činit će, pored ostalih, i Branko Mikulić. Za Mikulića i drugove ovo je prilika da insistiraju na stvarnoj političkoj i ekonomskoj ravnopravnosti SRBiH u jugoslavenskim okvirima, da otvore ili nastave nedovršene procese kao što je odnos prema Zapadnoj Hercegovini i Hrvatima u BiH općenito (Mostarsko savjetovanje 1966.) ili pak pitanje priznavanja Muslimana kao nacije 1968.
Od reformatora do dogmata i natrag
Posebno je zanimljivo pratiti kako će se Branko Mikulić, zavisno od aktuelnih pitanja i vlastite pozicije u datom momentu, kretati po osjetljivom političkom klatnu između polova koje bi, uvjetno rečeno, mogli nazvati reformatorski i dogmatsko-konzervativni. Tako je Mikulić sredinom 1960-ih dio reformatorske struje koja je insistirala na suštinskim promjenama ne samo u funkcionisanju države već i Saveza komunista koji od tog perioda postaje neka vrsta labavog saveza osam skoro potpuno nezavisnih republičkih rukovodstava. Kada 1971. i 1972. dođe do smjene hrvatskog i srpskog političkog rukovodstva predvođenog u Hrvatskoj Savkom Dabčević-Kučar a u Srbiji Markom Nikezićem i Latinkom Perović, Branko Mikulić i ostatak bosanskohercegovačkog rukovodstva podržat će takav razvoj događaja i iz perspektive smijenjenih rukovodstava svrstat se na stranu dogmatskog dijela partije koji će nakon 1972. zaustaviti ranije započeti proces demokratizacije.
Usvajanjem ustava 1974. pravno je dovršena transformacija Jugoslavije započeta od sredine 1960-ih ali to nije ni izbliza bio kraj svojevrsnoj ustavnoj krizi s obzirom na to da se faktički odmah po usvajanju pokrenulo i pitanje izmjene ustava. I tu će Branko Mikulić zajedno sa ostatakom rukovodstva SRBiH stati na stranu ustavobranitelja nasuprot ustavoreformatorima koje je predvodilo rukovodstvo SR Srbije. Uz već postojeće stvarne i imaginarne neprijatelje kao što su nacionalizam, birokratizam, etatizam, Mikulić će se često osvrtati i na centralizam kao jednu od prijetnji po opstanak Jugoslavije.
U ovom periodu Mikulićevog djelovanja Bosna i Hercegovina će doživjeti značajnu transformaciju i puni privredni zamah. Izgradnja škola, puteva, velikih privrednih sistema na jedan simboličan način okrunjena je organizovanjem Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. Mikulić je u svim ovim procesima jedna od ključnih figura, a posebno je zaslužan za olimpijadu kao čelni čovjek organizacionog odbora. Kako je bosanskohercegovačko rukovodstvo itekako vodilo računa o nacionalnom paritetu za sve vrijeme političkog djelovanja Mikulića jednako značajne funkcije obavljali su i Rato Dugonjić, Milenko Renovica, Nikola Stojanović, Hamdija Pozderac, Džemal Bijedić…
U ovom periodu posebno je zanimljivo pratiti dvije teme koje su se direktno prelamale kroz djelovanje Mikulića. Prva je uloga Tita koji je faktički od sredine 1960-ih neka vrsta vrhovnog arbitra s tim da taj arbiter nije na vrhu sistema već je, na neki način, izvan ili pak iznad njega. U sve češčim i žeščim sukobima republičkih rukovodstava Tito se poteže kao krajnja mjera i neko koga se poziva da presudi u trenucima kada se ne vidi izlaz, a niz istaknutih funkcionera smatrali su Mikulića posebno bliskim sa Titom. Takva Titova uloga se vidi i na primjeru teških pregovora oko toga u kojem omjeru će savezni nivou i druge republike pomoći Bosni i Hercegovini nakon razornog zemljotresa koji je pogodio Krajinu 1969. Kada pregovori dođu u ćorsokak, poziva se vrhovni arbitar koji iznosi svoje neformalno mišljenje uz upozorenje objema stranama da zvanični stav neće zauzimati i da je na njima da ppostignu kompromis.
Hrvat, Bosanac, Hercegovac, Jugosloven…
Vezano uz prethodno pitanje, zanimljivo je pratiti žestinu i učestalost sukoba partijskih rukovodstava još u vrijeme dok je Tito živ. Već tada se vodila rovovska borba koje je na momente potpuno izlazila iz partijsko-političkih okvira. Tako Mikulić krajem 1970-ih od rukovodstva Službe državne bezbjednosti BiH traži pratnju pri jednom odlasku u Beograd strahujući za vlastitiu sigurnost.
Nakon smrti Tita ta borba partijskih rukovodstava se dotle intenzivirala da je značajno blokirala cjelokupan sistem. Iz perspektive kasnijih događaja i ratova tokom i nakon raspada Jugoslavije, prosto je nemoguće postaviti pitanje da li bi do rata došlo i da 1990-ih nije uveden višestranački sistem uz pobjedu nacionalnih stranaka. Uostalom, još sredinom 1980-ih Mikulić je govorio o svojevrsnom “nacionaliziranju” republičkih partijskih rukovodstava i faktičkom stanju da Jugoslavija nije bila jednopartijska već “osmopartijska” država. Iako će do kraja karijere ostati vjeran branitelj ustavnih principa iz 1974. Mikulić će posebno kao čelni čovjek SIV-a uvidjeti koliko je sistem paraliziran i nemoćan da bilo šta poduzme. I dalje upozoravajući protiv centralizma i ostajući vjeran ideološkim temeljima Jugoslavije, Mikulić će zagovarati značajne promjene ekonomskog sistema što će ga opet na neki način svrstati uz reformatorsku struju. Također, tu je vidljivo i koliko je, bez obzira na okolnosti, teško nadići samog sebe: Mikulić nikada nije nadišao ideološko-političke temelje na kojima je ponikao i djelovao, iako su okolnosti krajem 1980-ih očigledno zahtijevale tako nešto.
I kraj političke karijere Mikulića povezan je sa sudbinom SRBiH. Krajem 1980-ih dolazi, kroz različite procese, do smjene cijele jedne generacije političkog rukovodstva SRBiH pa tako sa poitičke scene odlaze Mikulić, Pozderac, Renovica, Stojanović… Mikulić će sve do svoje smrti 1994. u opkoljenom Sarajevu ostati snažno vezan za ideju Bosne i Hercegovine kao višenacionalne zemlje ravnopravne sa svojim susjedima. Do kraja je ostao primjer prožimanja i Bosanca po rođenju i Hercegovca po porijeklu, Hrvata po nacionalnom opredjejenju, ali opet jednako Bosanca i Hercegovca. Sve do kraja ostao je i Jugosloven, smatrajući Jugoslaviju najboljim okvirom za sve njene narode.
Iako se radi o doktorskoj disertaciji što knjigu često zna opteretiti naučnim aparatom i stilom koji običnim čitoacima nije od prevelike koristi, autorica je uspjela izbjeći takvu zamku i knjigu učiniti prohodnom i uzbudljivom. Uz ranije objavljenu knjigu Odnos vjerskog u nacionalnog u identitetu Bošnjaka od 1980. do 1990. Dženita Sarač-Rujanac se afirmisala kao značajan istraživač i historičarka mlađe generacije čiji je posebni fokus socijalistički period bosanskohercegovačke historije.