50. Obljetnica mature generacije 1968./1969. Gimnazije Bugojno
ZA ONA DOBRA STARA VREMENA: Draga naša generacijo!
Rijetko da je netko od nas mogao te davne 1969. i pomisliti da ćemo se sresti ponovno nakon 50 godina?! Okupljali smo se nakon deset godina, nakon 20, nakon 40 i posljednji put nakon 45 godina mature. Danas možemo samo konstatirati da smo svi mi koji dočekaše i ovu 2019. NAŠU 50. OBLJETNICU MATURE, zapravo pravi sretnici, jer nas je nažalost u proteklom razdoblju 16 kolegica i kolega zauvijek napustilo.
Dočekali smo i tu veličanstvenu, zlatnu 50. obljetnicu našeg ispita zrelosti, mi generacija rođena 1950./1951. I kao prvo rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće, iako nas je većina rođena kod kuće, izvan porodilišta, rijetki uz nadzor babice, a većina uz pomoć iskusne rođake ili susjede … Kao djeca, vozili smo se u fići, fiatu ili VW bubama bez sigurnosnih pojaseva i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolšuama ili na rodlanju na Obješenici. Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje bašti, a ne iz bočica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Pili smo cocktu i naru, i to svi iz iste boce i nitko nije umro zbog toga. Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi puter, pili sokove koji su i tada bili puni šećera, ali nismo bili debeli, zato što smo se stalno igrali napolju… Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, žmire, graničara, žandara i lopova, klisa i pale, kauboja i Indijanaca i čega sve ne, sve dok se ne bi upalila ulična rasvjeta, koje ionako nije bilo previše. Nerijetko nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljski šamar bio odgojna mjera, a bez zlostavljanja u obitelji. A nisu nam davali ni tablete protiv hiperaktivnosti!
Naši gimnazijski dani su bili nezamislivi bez Ibrinih frtaljaca iz non-stopa preko puta gimnazije, rum pločica i Zdenka-sireva, Sejfinih šampita i svilenih bombona. Tijekom cijelog gimnazijskog školovanja smo imali čast da su nam predavači i pedagozi bili profesori –istinske LEGENDE. Sve četiri razreda gimnazije smo bili pod budnim nadzorom naših razrednika Milenka Juričića i Branka Lasovana. Svoje znanje iz književnosti i maternjeg jezika srpsko-hrvatskog odnosno hrvatsko-srpskog smo stjecali s profesorima Nikolom Baraćem, Zdravkom Kovačević, i Hrvojom Križićem; savladavali jednadžbe, logaritme i vektore pod budnim okom Mladena Freškure, drhtali od straha pred Žarom (Žarko Živanović), a odahnuli uz blagoga i samozatajenoga Branka Lasovana. Povijest ljudskog roda upoznasmo s Milenkom, književnost njemačkog govornog područja i govornu vještinu iz njemačkog smo upijali od Crnogorca Rade i poslije Ibre Ahmetovića, geografske vidike širili sa Sekom Popović, biologiju i zoologiju usavršavali s Viktorijom Nikolić, znanja iz fizike proširivali sa Ajšom Idrizbegović (poslije Ramljak), nakon nje nastavili s Baraćkom (Ana Barać), a s njom i «filozofirali» na «dugim» satima filozofije. Pedagogiju izučavali i učili se logici pod nadzorom Hrvoja Križića, sociologiju savladavali s Hajrijom Alibegović. Svu tajnu kemijskih elemenata i eksperimenata nam je otkrila Cerićka (Nedeljka Cerić), tehnički nas obrazovao Frano Šimleša, a predvojničku obuku prošli s Vladom Erkapićem. Povijest likovne umjetnosti su nam do tančina prenijeli Hazim Ćišić i Ismet Ramljak, a muzičko obrazovanje Ivica Svetinović. Oni su nam uistinu usadili ljubav prema umjetnosti! Zauvijek ćemo pamtiti Elementa Latina i kroz život ponavljati rečenice legendarne profesorice Ljilje (Ljiljana Marković): «Repetitio est mater studiorum! I terra est stella.» I naravno da ostanemo vitki i u kondiciji pobrinuo se legendarni Gospa (Franjo Pokrajčić). Nažalost velika većina nije među živima, ali evo žive u vječnim sjećanjima svojih učenika!
I nezaobilazno je spomenuti ono najvažnije, ono što je obilježilo naše gimnazijske dane… ekskurzije. Proputovasmo mi skoro veliki dio Europe uzduž i poprijeko, što je za to vrijeme bila prava rijetkost. U I. razredu se nađosmo prvi put u našem glavnom gradu; posjetili smo Zemaljski muzej i bili prvi put u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Za sve nas pravi i nezaboravan doživljaj, uživo Smetanina opera Prodana nevjesta. Koji doživljaj za petnaestogodišnjake?! U II. razredu provedosmo vikend u Splitu. Vidjeli smo Dioklecijanovu palaću, obišli Meštrovićevu galeriju, divili se akvariju. Ljeto između III. I IV. razreda provedosmo po srednjoj Europi: Mađarska, Čehoslovačka (čak do Visokih Tatri) Austrija i Hrvatska. Bilo je to prekrasnih i nezaboravnih 17 dana kad smo obišli skoro sve kulturne znamenitosti Budimpešte, Praga, Bratislave, Nitre, Karlovih Vari, Čeških Buđovica, Beča i Varaždina, a malkice okusili i noćni život europskih metropola. IV. razred je bio vrhunac: Italija od Venecije do Napulja…. i što reći, koja bi se to generacija mogla još pohvaliti ovako nečim??? I za današnje relacije zvuči nevjerojatno!
Imali smo krasan mladalački život, neopterećen i bezbrižan. Mladost za pozavidjeti! Život nam je bio mnogo lakši i bez nekog posebnog napretka tehnologije, ali sjeća li se itko kako smo mi to živjeli dok nisu postojali mobilni telefoni, facebook, laptopi i internet? Kako li smo uopće uspijevali snalaziti se??? Mi nismo dodavali prijatelje, imali imaginarna prijateljstva, nego ih stjecali i njegovali kroz zajednička druženja. Družili smo se do besvijesti, bez kafića, mobitela, interneta. Rođendanske žurke su bile centralni godišnji događaji, a naši prvi plesovi twista i rock `n rolla u gimnaziji i Domu kulture nezaboravni susreti. Mi smo rock generacija, koja je odrastala uz Beatlese, Rolling Stonese, Animalse, Jim Hendrixa, Bob Dylana Janis Joplin i mnoge druge, danas nazvanima klasikom rock `n rolla. Natjecali smo se tko će prvi nabaviti njihove singlice ili longplayke……. Redovito pratili na tranzistorima top listu radio Luxemburga….i naravno slijedili modu: dečki su puštali dugu kosu, nosili trapez hlače i šarene košulje na cvjetiće, a cure minice, bubikopf frizure, grilon štrample i najlon čarape. I naravno kao prava hippy generacija odgledali Woodstock na crno-bijelim televizorima! I pored svega toga nismo imali problema ni s koncentracijom u školi! I jako bitno: nama nisu prodavali drogu ispred škole!!! Završili smo školu bez školskog pedagoga i psihologa! Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo da živimo s tim!
I što nam fali?! Odrasli smo i stasali u prave čestite ljude!
I onda se raziđosmo na sve četiri strane svijeta….. svatko za svojim životnim izazovom…. i prođoše 50 godina, kao dlan o dlan…
Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva. Naše generacije su dale najbolje pronalazače i znanstvenike do danas.
I ti pripadaš toj generaciji?
Stoga dođite, okupimo se i obilježimo tu našu 50. obljetnicu na nama svojstven način: uz zagrljaje, suze radosnice, pjesmu, druženje, beskrajna prisjećanja i evociranja naših školskih dana, razmjenu životnih priča o našim uspjesima i neuspjesima, usponima i padovima, životnim radostima i tragedijama, uspjesima naše djece i unuka…. svega onoga što može stati u 50 godina života.
Prisjetit ćemo se i našeg maturalnog plesa, koji su tada perfektno izveli travnički VEZIRI:
Procol Harum – A Whiter Shade of Pale
Tko bi mogao odoljeti ovakvom pozivu?
ZAPLEŠIMO I ZAPJEVAJMO ZA ONA DOBRA DOBRA STARA VREMENA!
Samo je jedna generacija bugojanske gimnazije 1968./1969.
Samo je jednom u životu 50. obljetnica mature!
Uvjerenja smo da će dobar dio nas dočekati i 60.-tu ili 70.-tu proslavu mature.
Ali ne propustimo prvo ovu obljetnicu i ne dozvolimo da izgubimo nešto što se zove
SNAGOM ZA ŽIVOT!
Organizacijski odbor
Fatima-Seka
Dubravka
Seno
Sejo
Beso
Mustafa-Spenser
PS: Ukoliko netko treba noćenje, molimo javiti ranije!